Tko je Roko Živković?
Sretno sam oženjen otac dvoje djece. Svoju sam karijeru započeo prije 15 godina na RTL Televiziji, koja je tada bila na samim začecima, i to na projektu Big Brothera na poziciji voditelja prodaje. Očito su bili zadovoljni pa su me pozvali u odjel prodaje, gdje sam se zadržao dvije i pol godine. Nakon toga prelazim u Publicis, svoju prvu marketinšku agenciju, gdje također počinjem od početka na poziciji media planera. Ubrzo postajem senior media planer te nakon dvije godine prelazim u Direct media komunikacije, gdje postajem medijski direktor i zadržavam se iduće tri godine. To je već nekakvih 10 godina u medijsko marketinškoj industriji u kojoj sam zaista puno naučio, stekao brdo iskustva te upoznao veliki broj kvalitetnih ljudi i stekao vrhunske kontakte. No, znao sam da se želim maknuti iz korporativnog svijeta, vjerovao sam da imam dovoljno iskustva i znanja da uspijem u privatnom biznisu. U glavi mi se stalno vrtilo da jednostavno želim stvoriti nešto svoje, iz početka. Skupljao sam inspiraciju, a od svih ideja koje su mi se vrtile po glavi najviše me privlačila ona o otvaranju muzeja.
Zašto Muzej i k tome još iluzija?
Kao i u većini slučajeva radilo se jednostavno o spletu okolnosti. Studirao sam turistički menadžment iz kojeg sam dobio osnove, zaista su mi pomogle i bile odličan temelj. Zagreb je u to vrijeme snažno turistički rastao, a nije imao u turističkoj ponudi originalan muzej, tako da sam u tome vidio priliku. U to sam vrijeme stalno gledao emisiju Brain Games na National Geographicu, a koja je kroz razne pokuse istraživala kako funkcionira ljudski mozak. Emisija me fascinirala i tu sam ideju pokušao prenijeti u projekt koji smo Tomislav Pamuković i ja pokretali. Treba imati na umu da sam tada sa suprugom i malom djecom u podstanarstvu, radimo za plaću i realno krpamo kraj s krajem. Kako realizirati projekt i kako staviti u njega novac koji zapravo nemaš? Godinu dana smo radili detaljno istraživanje svih aspekata, radili na razradama troškovnika, a kako bi ovaj projekt postao isplativ. Da ne „davim“ s drugim brojevima, reći ću vam da je nam je trebalo 100 posjetitelja dnevno da bi bili na nekoj pozitivnoj nuli. Nama se to tada činilo kao jako puno ljudi. Prijatelji su nam govorili da odmah odustanemo, da je taj broj posjetitelja nemoguć, a u nama su se, naravno, rađali svakakvi strahovi. No, mi smo vjerovali u projekt, nastavili smo ga raditi i usprkos svemu krenuli smo s muzejom. Našli smo arhitekta za eksponate, našli smo prostor, dignuli kredite, ušli u minuse, svaka kunu koju smo uspjeli pronaći išla je u ostvarivanje naše ideje.
Otvorili ste vrata svog prvog muzeja. Što pamtiš iz tih dana?
Prvi dan kada smo otvorili muzej ni sami nismo znali što radimo (smijeh). Par dana prije otvaranja izašao je neki „sramežljivi“ PR i to je bilo to. Nismo imali baš nikakvih očekivanja. Međutim, u roku od šest sati ispred vrata muzeja stajalo je više od tisuću ljudi. Zabezeknuto smo gledali koja je to količina posjetioca i krenuli smo ljudima u redu dijelite kekse i vodu kako bi što komfornije dočekali svoj red. U to smo vrijeme bili toliko bez para da smo otvorili muzej bez klime, a toga dana je bilo 40 stupnjeva, tako da je svaki posjetitelj iz muzeja izašao potpuno mokar. Danas imamo klimu, bez brige (smijeh). Slika koja mi se urezala u pamćenje bila je zadovoljstvo ljudi, zaista je svaki posjetitelj iz muzeja izašao potpuno oduševljen. Sjećam se da si i ti bio jedan od prvih posjetitelja, što mi je baš bilo drago i to mi je također ostalo u pamćenju. Mi smo se tih prvih dana doslovno snalazili iz sekunde u sekundu, iznutra si u ekstazi što si vjerovao i što je tvoja ideja zaista oduševila ljude, ali pokušavaš pod svaku cijenu ostati fokusiran. Na kraju si toliko umoran da imaš osjećaj da si dobio PTSP. Nakon par tjedana smo jednostavno morali pobjeći iz muzeja na nekoliko dana, jer smo bili izvan sebe od tog nemogućeg ritma.
Odnos grada i institucija prema Muzeju?
Mi imamo vrlo čist odnos. Nama ne pomaže ni grad ni država. Pomaže nam turistička zajednica, ali minimalno, mi se prijavljujemo svake godine na njihovom natječaju skupa sa svima ostalima. Prostor iznajmljujemo od privatne osobe, na svaku ulaznicu plaćamo PDV, tako da smo u ovome potpuno sami. Europska unija ima smanjeni PDV na kulturne atrakcije, ali mi to nemamo. Ne spadamo ni pod kina (koja ne plaćaju PDV), kao ni pod gradske muzeje, u svojevrsnoj smo crnoj rupi, pa punimo proračun kao i svaki drugi biznis. Da skratim – čista tržišna utakmica.
Kad ste shvatili da bi projekt Muzeja iluzija mogao postati zaista uspješan?
Red ispred muzeja trajao je neprestano dvije godine. Grad je bio prepun turista, a izvan sezone su nam dolazile škole i organizirane grupe. Desilo se sljedeće, neki od posjetitelja su nas nazvali i rekli: „Ja bi ovaj muzej u svom gradu. Kako da to ostvarimo?“ Nama je to, naravno, bila jako zanimljiva ideja i tako je krenula priča uspjeha i globalnog širenja muzeja. Prva suradnja je bila s Jonathanom Copperom, fantastičnim Amerikancem koji već 20 godina živi u Hrvatskoj. Svi znamo kako su Amerikanci poduzetni i izravni, odmah nam je rekao da bi uzeo licencu za Bliski istok. Nama je to tržište bilo daleko i egzotično, pa nam je ideja bila baš uzbudljiva. S njim smo sve jako brzo dogovorili i otvoreni su muzeji u Omanu i Dubaiju. Danas Muzej iluzija postoji u 29 gradova diljem svijeta.
Tvoja ideja kao globalni proizvod diljem svijeta
Ono što je prvo i primarno je edutainment cijele ove priče. Bitno je da svaki naš eksponat može nešto naučiti posjetioce, bilo o fizici, psihologiji ili odnosu oka i uma. Željeli smo ljudima ponuditi da nauče nešto novo i uz to dožive nezaboravno iskustvo. Vjerujem da smo u tome uspjeli i to me čini jako sretnim. Također, raduje me i da je ciljna grupa muzeja doslovno od 3 do 99 godina. Kod nas su dobrodošli ljudi svih uzrasta i mogu reći da se baš svi izvrsno zabave. Kada dolazimo u novi svjetski velegrad želimo da gotovo svaki stanovnik toga grada u sljedećih deset godina posjeti naš muzej. Uz dobar marketing mi to gotovo i uspijevamo. Ovdje se nameće činjenica da komercijalni muzej mora biti otvoren u velikom gradu, to je temeljni preduvjet njegovog uspjeha.
Malo ljudi zna da se svaki eksponat za nove muzeje stvara u Hrvatskoj. Reci nam više o tome.
Tako je, i na to smo izuzetno ponosni. Svaki je eksponat u potpunosti domaći proizvod, naš glavni arhitekt Sven Franc eksponate crta i potom proizvodi. Kada potpišemo novu franšizu prvo se crta cijeli prostor, a potom se postavljaju eksponati koje šaljemo u sanducima u pratnji naše ekipe iz Zagreba. Ekipa ih instalira na lokaciji prema našim standardima. Pokušavamo godišnje proizvesti par potpuno novih eksponata. Test za svaki novi eksponat je zagrebački muzej u kojem svaki od njih stoji po par mjeseci. U muzeju ih pratimo, kako svaki pojedini izdržava strukturalno (što će se razbiti, a što ostati čitavo) i, naravno, kako ljudi reagiraju na njega. Ako eksponat zadovolji naše standarde on je spreman za proizvodnju i put u svijet. Trenutno kod nas na franšiznom sistemu radi deset ljudi, budući da se sav muzejski promotivni materijal također proizvodi u Hrvatskoj i šalje u inozemstvo.
Muzej zaista stalno osvježavamo kako bismo bili recentni i konkurentni.
Što je potrebno za vođenje profitabilnog muzeja u Hrvatskoj te ima li prostora za nove privatne muzejske inicijative?
Apsolutno da. U Beču, koji je nama vrlo blizak, postoji 140 privatnih muzeja. Ljudska priroda jednostavno nalaže da kada se otvori 141. muzej svi ga idu posjetiti. Bečani su tokom vremena navikli posjećivati muzeje i stalno otkrivati nešto novo. Zaista bi volio da se u Zagrebu otvori stotinu privatnih muzeja, pa ćeš, isto kao što ideš u kino ili kazalište pogledati par predstava godišnje, posjetiti i par kvalitetnih muzeja tokom godine. Smatram da bi naša država trebala spustiti PDV za ulaznice na 12%, što je praksa u svijetu, i to je sve. Dodatna pomoć i financiranje od strane države bilo bi kontraproduktivno. Tržište će samo prepoznati kvalitetu. Ponavljam, prvi preduvjet za uspjeh bilo kojeg muzeja je velika količina ljudi unutar grada i države te konstantan priliv turista. Muzeji jednostavno ne funkcioniraju u malim sredinama. Također, nikada se ne bi upuštao u otvaranje muzeja koji je orijentiran na usku ciljnu skupinu, npr. muškarci od 20-40 godina, jer je to premali broj ljudi zainteresiranih za vaš muzej. Na sve ovo dodajte puno sreće i imate profitabilni privatni muzej.
Veliku ulogu u promoviranju muzeja odigrale su i društvene mreže. Koliko vam je taj segment pomogao?
Točno, dobro si to primijetio. Našli smo odličan način za korištenje potencijala društvenih mreža i organskog dolaska do velikog broja potencijalnih posjetitelja. Kada slažemo postav muzeja razmišljamo da imamo par ekstra atraktivnih eksponata i pozicija koje će dobro rezonirati na Instagramu, koje će ljudi sherati s našom lokacijom i hashtagom. Gotovo svaki posjetitelj to i učini. Svaka osoba koja uđe u muzej napravi nam dodatan besplatan marketing, od jednog čovjeka koji podijeli sadržaj mi dobijemo doslovno deset novih posjetitelja. To funkcionira dan danas, kako u Zagrebu tako i u gradovima diljem svijeta. Svakog pojedinog franšizera mi učimo, uz temeljni marketinški knowhow, i kako dobiti prvih tisuću ljudi koji će sherati svoj posjet muzeju. Kada si došao do toga, društvene mreže učine svoje i novi posjetitelji krenu dolaziti.
Zanimljivo je da su naše muzeje posjetili i mnogi celebrityji. Zgodna je priča o Đokoviću koji je nedavno posjetio muzej u Beogradu. Količina PR-a kojeg smo dobili bila je nezamisliva, a ispred ulaza se odjednom stvorio nepregledan red. Lokaciju u New Yorku posjetio je Bruce Willis, što smo također snažno iskoristili u marketinške svrhe. U zagrebačkom muzeju mi nismo plaćali influencere, koji su tada već bili dosta skupi. Oni su ušetali u muzej i sami postavili sadržaj. Zaključak je da su nam društvene mreže strahovito pomogle i još uvijek nam pomažu.
Koliko posjetitelja uđe godišnje u vaše muzeje?
Zadnja kvalitetna brojka koju mogu podijeliti je iz 2019. godine, jer 2020. nije bila posebno kvalitetna (smijeh), a tada smo imali oko 5 milijuna posjetitelja. I dalje planiramo otvarati muzeje u velikim svjetskim gradovima koji su, kako sam rekao, najveći potencijal za ovaj biznis i gdje se ovaj proizvod može bez problema održati idućih 15 godina. Nakon što pokrijemo sve bitnije svjetske gradove, a proizvod nakon duljeg vremena bude još atraktivan, plan je širenje u manja mjesta s velikim turističkim sezonskim potencijalom. To je generalni plan. Imamo doslovno stotinu novih projekata u glavi, no covid je to sve stavio na čekanje. Čekamo globalni rasplet situacije i ponašat ćemo se u skladu s tim. Prodani smo za cijelu ovu godinu tako da oko financijske konstrukcije, na sreću, brige nemamo. Otvaraju se novi gradovi, ekipa je fenomenalno posložena i nema stajanja bez obzira na daljnji razvoj situacije.
Tko je za tebe Neznani Junak?
Bez razmišljanja, to je Antonija Prstačić, naša direktorica i cura koja nam vodi sve franšize. Prije pet godina došla je kod nas kao studentica, čistila toalete, eksponate i radila bez pogovora sve što je trebalo. Izuzetno uporna i radišna osoba. Time je zaslužila naše bezgranično povjerenje. Svijet ostaje na mladima i svijet je u njezinim rukama. Jako sam joj zahvalan na svemu.
