Kada pomislimo na neka neobična zanimanja, među prvima na pamet nam pada mađioničar, astronaut, klaun, zoolog na dalekim oceanima… Razgovarali smo s Josipom Alajbegom, poznatijim kao Jozo Bozo, jednim od vodećih mađioničara za djecu u svijetu, čovjekom koji je kao mali dječak sanjao o tome da postane astronaut-svemirac, čovjekom koji je nastupao u Bijeloj kući, ali koji je završio i ekonomski fakultet te postao marketinški stručnjak. Ipak, koliko god da je svestran i, čini se, čega god se primi, da mu ide od ruke, on najviše uživa u tome da uveseljava djecu jer, kako kaže, djeca danas imaju svašta, odrastaju više-manje u izobilju, no prava je istina da se premalo smiju.
Tko je Jozo Bozo?
Jozo Bozo je prije svega običan čovjek koji jako voli svoj posao i kojem je smisao u životu uveseljavati djecu. Naime, djeca danas imaju svašta, odrastaju više-manje u izobilju, no prava je istina da se djeca danas premalo smiju.
Kada si odlučio postati mađioničar?
Kad sam imao četiri godine htio sam postati, kako sam to tada zvao- svemirac. Naime, mislio sam da su to ljudi koji putuju u svemir, ne znajući da je ime tog zanimanja naravno astronaut. Buljio sam u to vrijeme u SF filmove koji su me opčinili. Nakon toga je bila popularna serija ‘Sandokan’ pa sam ipak, odlučio postati gusar. Na kraju su došli neki filmovi sa čarobnjacima te sam razmišljao da bi ipak bilo najbolje postati čarobnjakom jer čarobnjak može postati što god želi. U svojim predstavama bio sam i astronaut, gusar, cirkusant – dakle sve što sam si ikada želio.
I kako je krenuo taj put?
Zanimljivo je da sam svoj prvi trik naučio prije nego čitati i pisati. Dogodilo mi se nešto što se u američkoj dječjoj psihologiji zove – kids empowerment – kada dijete osjeti moć. Svi mi žudimo u životu za onim što nemamo. Naravno, ako smo bolesni imamo samo jednu želju, a to je biti zdrav, ako smo siromašni mislimo da će novac riješiti sve naše probleme, a ako smo bez partnera mislimo da u tome grmu leže svi naši problemi.
Djeca se ne opterećuje novcima ili partnerima, oni se opterećuju time da nemaju moć. Mama mu brani da nosi tanjure jer misli da će mu pasti, tata mu ne dozvoljava da odšarafi šaraf na biciklu iako je dijete sasvim sposobno to učiniti. Ako se dijete osjeti moćno, a posebno ako se osjeti moćnije od odrasle osobe, to strahovito utječe na njegov osjećaj samopouzdanja i osobni razvoj. Sa pet godina sam svoj prvi trik pokazao baki i ukućanima, no oni naravno taj trik nisu shvatili, što meni nikako nije bilo jasno jer sam bio uvjeren da je to najcool stvar na svijetu. Ti trikovi su me držali do desete godine. Tada je došao i pubertet. Sjećam se da smo išli na ekskurziju u 7. razredu gdje se svatko morao po nečemu istaknuti – netko je bio zgodan, netko pametan, a netko je dobro igrao nogomet. Ja nisam bio ništa od navedenog, no znao sam brdo trikova koje sam zaista dobro izvježbao kako bih i ja mogao biti poseban pred ekipom. Ljudi oko mene su sa mojih tadašnjih 13 godina to zaista fantastično prihvatili i to mi je dalo dodatan poticaj da nastavim sa svojim snom – mađioničarstvom.
Kako sam išao u MIOC (Prirodoslovno-matematička gimnazija u Zagrebu) učlanio sam se u grupu koja je djelovala pod Centrom za kulturu u doba bivše Jugoslavije. Oni su imali scensku grupu koja je upriličila tečaj za mađioničare, ja sam se naravno brže-bolje prijavio te počeo amaterski nastupati.
Mađioničarstvo je bilo jedino što te zanimalo?
Nakon završene srednje škole imao sam strahovitu želju baviti se time i razmišljao sam da upišem akademiju Cirkuskih umjetnosti u Rusiji. Zanimljivo je da sam u Rusiji zadovoljio uvjete upisa koji su, uzgred rečeno, vrlo rigorozni, no u Londonu nisam zadovoljio. U Rusiji je pak akademija trajala četiri godine, krenuo je rat i stari je rekao: ‘Ne ideš ti nigdje. Izvoli krenuti na fakultet!’. Iskreno nisam imao nikakve afinitete prema ničemu osim mađioničarstvu, međutim to su roditelji brzo sasjekli. Mama je rekla neki fakultet moraš završiti, dok je tata bio dosta konkretniji. Smatrao je da, kao i on, moram završiti FER. Ili barem Ekonomiju koju je htio studirati i koja je bila njegova prva želja.
Meni se Ekonomija učinila lakšom i ode Jozo na Ekonomski fakultet u Zagrebu.
Je li te Ekonomija uspjela pokolebati u tvom naumu da postaneš mađioničar?
Na drugoj godini fakulteta sam postao demonstrator kod profesora Kellera, vrlo živopisnog čovjeka, koji je tada bio prodekan. Rad s njim me usmjerio na marketing. Bio sam zaista dobar na fakultetu, neki će reći štreber, no mene je to sve zanimalo. Kako sam bio demonstrator, što je uključivalo sate i sate sjedenja u kabinetu, prepunom fantastičnih i zanimljivih knjiga iz SAD-a sa prekrasnim slikama i objašnjenjima koja su bila puno interesantnija nego tada uglavnom dostupna „ jugoslavenska izdanja“. Nama su na raspolaganju bile samo knjige sa fontom deset bez proreda i ijednog grafičkog prikaza, tako da sam sam gutao američka izdanja i više-manje sve izučio te se počeo osjećati kompetentno u tom području.
Uslijedila je i Rektorova nagrada, a i posebna nagrada Alpha Delta Sigma za izvrsnost koju dodjeljuje America Advertising Federation. Mogu se pohvaliti da sam to dobio PRVI U Europi!
Svi su se nadali da ću ostati na fakultetu. No moj san je bio mađioničarstvo i nije se želja gasila, već je postajala sve jača. Upisao sam čak i poslijediplomski studij te MBA, završio ga, no znao sam koji je moj cilj i nisam ga ni na trenutak gubio iz vida.
Zaista nikada nisam imao ideju da bih trebao biti najbolji mađioničar za djecu na svijetu, da bi me netko trebao izabrati u 10 najboljih ili da bi trebao biti primljen u Američku akademiju mađioničarskih umjetnosti. Da ću nastupati u Bijeloj kući za američkog predsjednika nisam mogao niti sanjati! To su jednostavno stvari koje su se događale zato što sam imao samo jedan cilj – u svom poslu biti najbolji što mogu biti. Nije bitno da budeš najbolji, nego da budeš najbolji što ti možeš biti.
S obzirom na specifičnost zanimanja, važan je osobni brending. Kako si ga razvijao? Jesi li imao uzore?
Kako sam već spomenuo, imao sam pristup kvalitetnoj tadašnjoj marketinškoj literaturi te sam primijetio da se tih ranih 1990-ih godina kad sam završavao fakultet, brend kao takav nije previše proučavao te se o njemu nije niti puno pisalo.
Moram priznati da nisam odmah uočio važnost istog nego se moj brend sačinjavao od mog imena i prezimena s jasno definiranom titulom mojeg target marketa
– mađioničar za djecu. Mnogi moji kolege su sanjali da postanu sljedeći David Copperfield, no ja nisam. Oduvijek me beskrajno impresionirao Harry Houdini.
Kako je izgledao tvoj prvi nastup?
Moja prva predstava za djecu je prošla vrlo tragikomično. U tadašnjem OKC-u, u sklopu božićno-novogodišnjeg programa, klinci su mi pokupili sve rekvizite sa stola i razbježali se. Nisam imao kontrolu nad njima. Klinci su poput divljih životinja – ili ih kontroliraš ili ne, sredine nema. Ako naletiš na sto pasa ili si alfa frajer ili ćeš se loše provesti. Bio sam jako razočaran i rekao sam da više nikada u životu neću raditi predstave za djecu. Sreća je htjela da sam par godina poslije pohađao srednju školu u Americi budući da je majka tamo radila, upoznao sam lokalnog mađioničara koji me je pozvao da pogledam njegovu predstavu za djecu. Iako on baš i nije bio sjajan, djeca su sjajno reagrala. Pomislio sam kako su američki klinci fantastično odgojeni dok je to kod nas živa katastrofa.
Kasnije razmišljanje o mojoj i njihovoj predstavi mi je rasplinulo tu iluziju – zaključio sam da ja nisam u svojoj predstavio nešto dobro napravio jer nisam imao kontrolu, Potcijenio sam djecu i ta mi se pogreška više nikada nije ponovila!
Kako si to riješio?
Primio sam se posla! Dvije godine radio sam danonoćno, pročitao sam svu dostupnu literaturu o dječjoj psihologiji i pedagogiji. Nakon tih priprema došao sam na svoju prvu predstavu i intuitivno znao da je strašno dobra.
No, još sam uvijek bio Ime i Prezime – mađioničar za djecu. Za jednu predstavu kada sam bio klaun, razmišljao sam kakvo bi si klaunovsko ime nadjenuo. Kako je moje ime Josip, a svi me zovu Jozo jedna od opcija mi je bila Jozo Bozo. To je i dan- danas brend koji koristim i po kojem sam poznat.
No prevrtimo malo film…
Par godina poslije kad sam potpisao sponzorski ugovor sa Nestlé-om (za 800 predstava što je i danas jedan od najvećih ugovora globalne korporacije sa jednim umjetnikom u Hrvatskoj op.a.) i gdje sam imao neku uvodnu prezentaciju tipa: ‘Moje ime je Josip, a svi me zovu Jozo i dosta sam se ja svijetom čarolija provozo“ – na to bi klinci vikali: ‘Da, da! Ti si Jozo Bozo!’.
Ja sam zapravo Jozo Bozo bio samo tih par mjeseci, no to su klinci zapamtili i spominjali godinama poslije. Kad sam konačno shvatio kolika je bila moć Joze Boze tada sam odlučio da mi to mora biti stagename te moj brend koji sam i registrirao te zaštitio 2002.
Moja profesionalna karijera počela je u studenom 1992. godine što je bila prva godina kad sam odradio više od 100 predstava – mjesec spominjem jer ja svoje godine brojim kao školske godine te će mi uskoro biti i 30 godina profesionalnog rada i ja sam tek, skoro 10 godina kasnije, shvatio kolika je važnost brenda. Tek sam tada počeo ozbiljno ulagati u njega i razvijati ga. Tad sam već i pisao magisterij, počeo izučavati tematiku, nabavljati literaturu i redovno se educirati.
Koji je razlog relativno kasnog shvaćanja važnosti brenda?
Sigurno jedan od njih je da sam tih godina bio izuzetno tražen te jednostavno nisam mogao niti udovoljiti potražnji za svojim predstavama. Fokus mi je bio negdje drugdje. Naravno, brend je izuzetno bitan u mojoj industriji budući da ga se, kako se ispostavilo, može dobro kapitalizirati u više segmenata.
Kako si došao do ugovora sa Nestleom?
Na drugoj godini fakulteta sam postao demonstrator na Katedri za marketing Ekonomskog fakulteta. Na trećoj godini sam odabrao smjer Marketing i odmah polovio koncept. Shvatio sam da imam vrhunski proizvod koji mogu savršeno targetirati uz nevjerojatnu činjenicu da je djeci tijekom predstave attention level na maksimumu. Prvu suradnju sam napravio s Krašem pa s Egmontom (Disney tiskovine). Onda sam počeo i profesionalno surađivati s nekim marketinškim agencijama i bio od McCann Ericksona predložen Nestlé-u za lansiranje Nesquick napitka u Hravtskoj. Prvo sam potpisao jednu godinu, ali nakon sjajnih rezultata ugovor smo produžili.
Koji su ti najdraži nastupi? Tko su ljudi koji su najviše utjecali na tvoju karijeru?
Kada pričamo o ljudima koji su najviše utjecali na moju karijeru, dva su čovjeka kojima ću cijeli život biti zahvalan. To je prije svega slavni Terry Herbert iz Velike Britanije, jedan od trojice koji je postavio temelje mađioničarstva za djecu. Moramo biti svjesni da je to relativno nova grana magije koja se pojavom babyboomera odvojila kao zasebna grana ove industrije 1940-ih godina. Potpuno je logično da je sve krenulo iz Velike Britanije koja ima više stoljetnu tradiciju – panto, odnosno kazališne predstave za obitelj gdje su djeca glavni target. Terry i ja smo tijekom desetljeća prisne suradnje postali zaista bliski što dokazuje da je njega zovem ocem, a on mene sinom. Srećom, njegove sam materijale vidio kada sam već bio formirani mađioničar jer da nisam, vrlo vjerojatno bih ga totalno kopirao i nikada ne bih razvio svoj prepoznatljivi stil.
Druga osoba je Silly Billy, Michael Jordan mađioničarstva za djecu, čovjek koji je osvojio zaista nebrojene količine nagrada i priznanja te koji je bio na naslovnicama svih relevantnih časopisa o magiji. On je doveo ovaj segment na potpuno drugi nivo. Po profesiji je psiholog, njegov pristup je nevjerojatan, a razmišljanja toliko napredna da sam gotovo siguran da mu se još dugo vremena nitko neće približiti. On se, na svu sreću, oduševio mojim radom te je 2003. došao u Hrvatsku upoznati me. Odmah smo se sprijateljili, u kontaktu smo i dan danas, što mi je otvorilo puno vrata u SAD-u. Ovdje ne smijem zaboraviti ni svog profesora Goroslava Kellera, koji me uvijek tjerao da budem od riječi, pouzdan, da puno radim i da se dobro organiziram.
Koliko treba vremena da osmisliš trik? Gdje pronalaziš inspiraciju?
Trik mogu osmisliti brzo. Nekad se sve poklopi pa mi na pamet padne sjajna ideja, često kada sam po svijetu obilazim buvljake i velike dućane s igračkama… uvijek se nešto „kuha“ u glavi… Ali od osmišljavanja koncepta (što mi ide impresivno brzo i neki me kolege „mrze“ zbog toga) do finalizacije i razrade svih detalja dalek je put.
Kako teče proces pripreme predstave – koliko je to truda i rada, vremena, sredstava?
Predstava se stvara najčešće oko godinu – dvije. Neke složim brže, a ima i nekih koje slažem već 15 godina i još mi nedostaje „ono nešto“ da bih je završio… kreativni proces nije lako objasniti, ali znajte da tu ima hrpa detalja. Svaka se rečenica „važe“ pišu se dramaturške pauze, naglasci, sve se mora pokriti, a sve kako bi tokom same izvedbe sve izgledalo lako.
U čemu leži tajna uspjeha?
Ono što je snažno utjecalo na mene i moj mindset su i teška vremena u kojima sam odrastao. Naime, u ratnim godinama bili smo doslovno gladni. Doma smo imali kilu brašna i kanticu pekmeza. Upravo ratna 1992. bila je godina kada sam se počeo profesionalno baviti mađioničarstvom. Međutim, tada nisam imao novca za rekvizite, stručnu literaturu i slične stvari koje bi mi pomogle, pa sam morao biti izuzetno snalažljiv i inovativan što je i danas moj prepoznatljiv stil. Taj specifičan pristup sam kasnije pretočio u jednu, danas svjetski prepoznatu, teoriju mađioničarstva pod imenom ‘milking’.
Ta teorija uči kako od ničega napraviti nešto i po tome mislim da su Hrvati jednostavno sjajni. Pogledajmo Luku Modrića – on je odličan primjer kako se može krenuti iz jedne male Hrvatske od ničega i doći do samog vrha.
To siromaštvo i nedostatak gotovo svega te jednostavno drži gladnim i tjera te naprijed bez obzira na sve. Današnje klince koji se ne smiju, a imaju sve, zaista ne znam tko će natjerati da grizu.
Koje su tri najvažnije stvari za uspjeh i izvrsnost u poslu?
Prvo je po meni ono što svi znamo, no ljudi rijetki suštinski to shvaćaju – obrazovanje. Čitaj sve što ti padne pod ruku! Naravno da se neke stvari mogu pogledati i na internetu, no čitanje još uvijek stvara memoriju te prolazi kroz poseban način kroz neke naše filtere.
Upornost je strašno važna, no ono što mislim da je najvažnije jest fokusiranost.
Svojih prvih 15 godina karijera sam, bez pretjerivanja, radio 15 sati dnevno, svaki vikend i svaki praznik, sa možda 3 slobodna dana godišnje.
Nisam bio fokusiran jer sam htio napraviti ludu karijeru ili zaraditi milijune, nego sam se zaista htio baviti ovim poslom i htio sam u njemu biti najbolji što mogu biti.
Ako ide – ide, ako ne ide – ne ide, no ja ću dati od sebe, sve što imam.
I danas, ako radim na nekoj novoj predstavi i triku, zavučem se u svoj radni prostor, ugasim mobitel i zaista radim. To vrijeme je sasvim i potpuno podređeno poslu. Moja poruka mladima je – fokusirajte se! Ispočetka će biti teško, ali kada dođu rezultati, bit će sve lakše i lakše. Isplati se.
Spomenuo si nastup u Bijeloj kući? Kakav je osjećaj nastupati za najmoćnijeg čovjeka svijeta?
U Bijelog kući sam nastupao u dva navrata, oba puta za Georgea Busha mlađeg i njegovu obitelj. Kako sam godinama bio biran u 10 najboljih mađioničara za djecu na svijetu, oni su pozvali cijelu tu listu, pa sam tako i ja zaslužio tu čast.
To je bilo nadrealno iskustvo. Došao je Cadillac po mene i dovezao me pred sam ulaz u Bijelu kuću. Naravno, ja sam sa sobom nosio i hrvatsku zastavicu koju sam zabio na travnjak Bijele kuće (smijeh). To je bila jedna svojevrsna pobjeda i, da se ne lažemo, bio sam ponosan na to te još dugo nisam mogao shvatiti jesam li samo sanjao ili se to zaista dogodilo.
Poslije sam shvatio da sam u Bijelu Kuću došao prije bilo kojeg našeg političara – da pozovu cirkusandera u Bijelu kuću prije tadašnjeg predsjednika Mesića i premijera Sanadera je isto dosta indikativno (smijeh).
Inače nisam podložan nekoj velikoj impresiji od tih slavnih i bogatih ljudi. Nastupao sam na mnogim mega jahtama za globalno poznate ljude koje gledamo po svjetskim medijima, za gotovo sve naše tajkune i poznate osobe i nikada to nisam shvaćao kao nešto jako bitno.
Kako je iz male Hrvatske Jozo Bozo postao brend u cijelom svijetu?
Sigurno originalnošću. Postoji krovna udruga mađioničara za djecu koja se zove Kidabra i okuplja najveće face ovog biznisa. Da bi dobio pozivnicu za njihov kongres moraš prezentirati svoj rad koji mora biti originalan i poseban. Svoje sam materijale slao, još na videokazetama, i kada ih je vidio Terry Herbert oduševio se. Naredio mi je da moram doći u SAD kako bi dosegao svoj puni potencijal. U početku sam to odbio jer materijale moraju odobriti 3 od četiri člana njihove komisije i nisam bio uvjeren da ću proći.
Ipak, u 12 predstava koliko sam ih tada imao, sam jako puno uložio. U to vrijeme nije bilo, kao danas, jednostavno snimiti videomaterijal. Na kraju sam materijale poslao i svi su se oduševili. Bilo im je posebno fascinantno kako je neki klinac iz Zagreba, iz zemlje za koju nikad nisu čuli, radi stvari koje oni nikad prije nisu vidjeli. I sve to bez Magic shopa, bez literature i mentora. Oduševili su ih moji inovativni ‘snađi se druže’ principi.
Kada sam prvi put došao u SAD, stigao sam kao celebrity . Tako su oni mene iskovali u zvijezde i tako se ja svake godine tamo vratim i pretvaram se da sam velika zvijezda (smijeh).
Kako je covid kriza utjecala na mađioničarsku industriju?
Moram priznati da mi je na početku ostanak kod kuće teško pao, no to sam vrijeme dobro iskoristio i napravio neke nove, zanimljive i kvalitetne trikove. Tehnologija mi je omogućila da imam najveće svjetske mađioničarske face na video-pozivu te da izmjenjujemo trikove i iskustva.
Ipak, čini mi se da u doba korone live predstave baš i nemaju neku sjajnu perspektivu (smijeh), no u ovom današnjem virtualnom svijetu predstave uživo imaju jednu posebnu vrijednost te će uvijek imati vjernu publiku. Bez obzira što se danas na YouTubeu mogu vidjeti i naučiti mnogi trikovi mislim da je ta jedna energija uživo nešto što zrači i privlači ne samo što se tiče mađioničarstva nego i svih drugi evenata. Jedno je gledati preko videa vrhunskog performera, no sasvim je drukčije isto osjetiti uživo. Ta energija je jednostavno nezamjenjiva.
Čime se baviš kada ne uveseljavaš djecu? Koliko je važno imati hobi?
Strašno je važno imati kvalitetan hobi i naći i vrijeme za njega. Moram priznati da dugo nisam imao hobi zbog toga što je posao moj hobi. Jednostavno toliko uživam radeći svoj posao da mi se zaista ne čini kao da sam dana u životu radio. To nije floskula, nego sam zaista sretan kad radim novu predstavu, smišljam novi trik i gledam djecu koja uživaju u mom trudu. Oni su moja publika za koju moram uvijek biti na vrhunskom nivou i pružiti im na svakom nastupu nešto nezaboravno. Danas je moj hobi vožnja svega što troši benzin, a da nije na četiri kotača. Probao sam voziti i avion što je zanimljivo, ali predradnje same vožnje su zamorne. Ipak, broj jedan za mene je vožnja motorom koji je hobi koji mi pruža stvaranje prekrasnih uspomena te vrlo kvalitetno druženje.
Spomenuo si da je čitanje svega što ti padne pod ruku strašno važno. Koje bi 3 knjige preporučio svakom mladom čovjeku?
‘Sto godina samoće’ od Gabriel Garcia Marqueza, koliko god isklišeiziran odgovor bio, sigurno za mene ‘Alkemičar’ od Coelha te Željko Malnar ‘U potrazi za Staklenim gradom’. Moderni nastavak velikog Malnara su knjige našeg putopisca Borisa Rukavine.
Tko je za tebe Neznani Junak? Osoba kojim svojim djelovanjem oplemenjuje druge i obogaćuje naše društvo? Osoba koja je dio rješenja, kako bi to Gandhi jednostavno rekao.
Za mene je to sigurno Boris Rukavina, putopisac i motociklist koji me je, a i mnoge druge, zaista inspirirao da krenem na putovanja i avanture sa kojih se uvijek vraćam bolji, mirniji i bogatiji za iskustva i znanja koja kasnije mogu podijeliti u društvu.
Imaš li najdraži trik? Što djeca najviše vole? Gnjave li te djeca prijatelja da im stalno pokazuješ trikove? Ili djeca iz susjedstva?
Velika prednost Joze Boze je to što puno ljudi zna za brend, ali gotovo nitko ne zna kako Jozo Bozo izgleda. Da, kad stavim prsluk sa zvjezdicama i čarobni šešir – sve je jasno, ali bez toga Jozo Bozo šeće gradom apsolutno incognito. Nekad me djeca skuše po glasu, ali rijeeetko lice iako se i to zna dogoditi. Moram priznat da iznimno cijenim svoju privatnost i da mi je uvijek neugodno. Nemam neki trik koji bih nosio sa sobom i nikad ne pokazujem trikove u društvu, ali ako me dijete „skuži“ napravit ću neki gag da mu uljepšam dan!
DODACI
Kako je izgledao prvi trik? Kako si ga izveo, koji je to trik bio?
Prvi trik koji sam naučio s pet godina je bio s tri kutije šibica: šibicarenje rekli bi neki . Trik je u tome da se protrese kutija u kojoj su šibice i pokažu se dvije prazne kutije. Kutije se pomiješaju, a gledatelj mora pogoditi u kojoj kutiji su šibice. Gledatelj NIKAKO ne može pogoditi, a Jozo (to jest izvođač) likuje . Trik je u tome da su SVE TRI KUTIJE prazne, a u rukavu mi je zaljepljena kutija sa šibicama te kada tresem s rukom gdje su šibice u rukavu, publika misli da su u toj kutiji šibice! Dosta dobra fora! Ipak, čak i sa pet godina znao sam da se to može poboljšati pa sam u jednoj kutij s Uhu ljepilom zalijepio šibice kako bih mogao i POKAZATI da su u jednoj kutiji šibice što nije bilo moguće u originalnoj verziji. Na kraju bih opet završio tako da mogu otvoriti sve tri kutije. Bio sam vrlo ponosan na svoju inovaciju, ali baka je bila dosta ljuta jer je“netko“ potrošio SVO ljepilo .
Koliko treba vremena da se osmisli trik? Gdje pronalaziš inspiraciju?
Trik mogu osmisliti brzo. Nekad se sve poklopi pa mi na pamet padne sjajna ideja, često kada sam po svijetu obilazim buvljake i velike dućane s igračkama… uvijek se nešto „kuha“ u glavi… Ali od osmišljavanja koncepta (što mi ide impresivno brzo i neki me kolege „mrze“ zbog toga) do finalizacije i razrade svih detalja dalek je put.
Kako teče proces pripreme predstave – koliko je to truda i rada, vremena, sredstava?
Predstava se stvara najčešće oko godinu – dvije. Neke složim brže, a ima i nekih koje slažem već 15 godina i još mi nedostaje „ono nešto“ da bih je završio… kreativni proces nije lako objasniti, ali znajte da tu ima hrpa detalja. Svaka se rečenica „važe“ pišu se dramaturške pauze, naglasci, sve se mora pokriti, a sve kako bi izgledalo lako.
Kako izgleda tvoj ured – gdje stvaraš, u kojem okruženju?
Uh, misaoni dio se najčešće odrađuje u dnevnom boravku ili na terasi, a moje „skladište“ je golemi prostor u kojem ima rekvizita kao zlata u Aladinovom sezamu! I jednako tako je nabacano . Ima dijelova koju su super organizirani, to su uglavnom predstave koje su kompletirane, a one u „nastajanju“ se nalaze u savršenom neredu .
Kako je došao do ugovora sa Nestleom?
Na drugoj godini fakulteta sam postao demonstrator na Katedri za marketing Ekonomskog fakulteta. Na trećoj godini sam odabrao smijer Marketing i odmah polovio koncept. Shvatio sam da imam vrhunski proizvod koji mogu savršeno targetirati uz nevjerojatnu činjenicu da je djeci tijekom predstave attention level na maksimumu. Prvu suradnju sam napravio s Krašem pa s Egmontom (Disney tiskovine). Onda sam počeo i profesionalno surađivati s nekim marketinškim agencijama i bio od McCann Ericksona predložen Nestelu za lansiranje Nesquick napitka u Hravtskoj. Prvo sam potpisao jednu godinu, ali nakon sjajnih rezultata ugovor smo produžili.
Imaš li najdraži trik? Što djeca najviše vole? Gnjave li te djeca prijatelja da im pokazuje stalno trikove? Ili djeca iz susjedstva?
Velika prednost Joze Boze je to što puno ljudi zna za brend, ali gotovo nitko ne zna kako Jozo Bozo izgeda. Da, kad stavim prsluk sa zvjezdicama i čarobni šešir – sve je jasno, ali bez toga Jozo Bozo šeće gradom apsolutno incognito. Nekad me djeca skuše po glasu, ali rijeeetko lice iako se i to zna dogoditi. Moram priznat da iznimno cijenim svoju privatnost i da mi je uvjiek neugodno. Nemam neki trik koji bih nosio sa sobom i nikad ne pokazujem trikove u društvu, ali ako me dijete skuži napravit ću neki gag da mu uljepšam dan!
PROVJETI TIPFELLERE POGOTOVO ZA OVAJ ZADNJI DIO JER JA SAM NOTORNO LOŠ PO TOM PITANJU
