Boško Praštalo

Imali smo priliku razgovarati sa Boškom Praštalom, možda idealnim sugovornikom za ovo nesigurno vrijeme. Problemi su za njega zaista izazovi, prihvaća stvari onakve kakve jesu i od njih izvlači ono najbolje. Danas je vlasnik licence Superbrands Slovenija i podučava networking. No je li uvijek bilo tako?

TKO JE BOŠKO PRAŠTALO?

Prije svega, obiteljski čovjek, suprug sam jedne prekrasne žene i otac dvoje djece za koje u poslovnom svijetu činim sve kako bismo živjeli pristojan život.
Vlasnik sam licence Superbrands Slovenija (https://superbrands.si/) te netko tko pomaže i ući grupe i pojedince kako se radi networking i kako networkingom postići bolje rezultate u poslu i imati sretniji život (https://poslovnomrezenje.si/)

OPIŠI NAM MALO SVOJE ODRASTANJE I JESI LI BIO SRETNO DIJETE?

Imao sam lijepo djetinjstvo, nikad gladan, nikad žedan. Stanovao sam u zgradi u kojoj je živjelo mnogo djece sa kojom sam se stalno igrao i bio vani. Najdraže igre su nam bile Ninja kornjače i naravno, nogomet. Tako bi smo provodili dane sve dok nas mame ne bi stjerale nazad doma.
Zato su u osnovnoj školi sve do negdje četvrtog razreda bile same dvojke, sve do trenutka kada sam imao jednu nezgodu… Naime, dobio sam plavi BMX sa žutim plastičnim felgama, znači čista šminka, stalno sam ga vozio sve dok me jednog dana nije udario kombi… i iskreno od tog trenutka mi je krenulo u školi (smijeh), zaista ne znam što se dogodilo, ali mislim da sam prvu trojku ili četvorku dobio u petom razredu da bih osmi razred završio sa četvorkom. Osjećao sam se kao veći frajer od one cure koja je imala sve petice.
Zatim sam upisao ugostiteljsku školu na Bled-u. Tu sam imao prvi sudar sa stvarnošću i vrlo brzo sam shvatio što imam i što nemam tako da sam vrlo brzo počeo raditi preko vikenda, ali to nikada nisam shvaćao kao nešto oko čega bi trebalo dramiti, već kao nešto sasvim normalno, ili bolje rečeno, potrebno.

Dakle poanta je: vidiš izazov – riješiš izazov?

Tako je. Sjećam se da sam u srednjoj od roditelja dobio par brandiranih stvari, ostalo sam si sam kupio i tako je oduvijek. Imao sam za kartu do škole i eventualno za sendvič. Ako nije bilo za sendvič, nije bilo sendviča.

Dobro, završavaš srednju i upisuješ faks.

Zapravo nisam odmah završio srednju, matematika mi je ostala. Reko sam si da ću uzeti malu pauzu od škole i tako sam se zaposlio kao pizza majstor i tu sam zaradio za Yugića. Zapravo, to ljeto sam mogao birati hoću li na maturalac u Španjolsku ili autoškolu. Ja sam se odlučio za vozačku, a kako sam još uspio i zaraditi za auto kupio sam Yugo Coral 60, odrezao alu amortizere, spustio ga, stavio široke gume, bio je ludilo! Još sam nalijepio natpis „ Boki“ (smijeh). Stvarno sam dobro zarađivao, ali i dobro trošio, to je bilo ’98., a ’99. sam dobio poziv za vojsku.

A matematika još čeka?

Tada nisam ni mislio na matematiku. Po izlasku iz vojske me dočekao sudar sa realnošću; ne mogu raditi kao srednjoškolac. Nigdje nije bilo svih tih prijatelja s kojima sam tulumario dok sam imao novaca, nigdje nikoga da mi pomogne, još mi je netko razbio i staklo na autu pa sam se morao i zadužiti da i to sredim. Sve koje sam znao su radnici po tvornicama, nije to neki networking s kojim bih si pomogao. Na kraju sam se nekako uspio zaposliti u istoj tvornici u kojoj je moja mama radila 40 godina, s time da sad imam dvostruko manju plaću nego kad sam radio kao pizza majstor, otprilike nekih 200, 300 eura.
Tada sam vidio svoju radnu knjižicu u kojoj je pisalo: „stručna sprema: osnovna škola“
I to me motiviralo da konačno riješim tu matematiku. I kod polaganja ispita je bila drama, morao sam uplatiti mjesečnu plaću koju naravno nisam imao, ali sam se i tome nekako dosjetio.

I onda?

U ponedjeljak sam dobio potvrdu za srednju, a utorak je bio zadnji dan za upis na faks. Nisam nikako mogao pronaći potvrde da sam riješio treći i četvrti razred srednje, a novaca za duplikate nigdje! Došao sam doma i rasplakao se od muke, sve što dotaknem propadne. Baš tad kod nas je bila susjeda Janja, dala mi je auto i novac za faks i tako sam se uspio upisati u zadnji tren na faks!

Što si upisao?

Turizam na Bledu. Tamo se učilo tri jezika, a ja sam sa jezicima bio katastrofa. Ali nekako sam u to vrijeme bio mišljenja da ipak u životu ne može sve biti lako! (smijeh)
Na faksu je bilo super, davao sam uredno sve ispite i uvijek sam radio. Izračunao sam da sam u prosjeku radio 150 sati mjesečno, kao i svi normalno zaposleni.

Kako si se nosio sa svim tim obavezama? Jesi imao vremena za učenje?

Nisam to shvaćao kao nešto posebno naporno, zapeo bih za učenje više tokom noći ili vikendom, a ljeti bih radio i dva posla istovremeno. To mi je sve bilo normalno, nisam previše dramatizirao.
Jednostavno ako želiš imati za piće, da se uklopiš u društvo, moraš raditi.

I tada dolaziš do svog prvog ozbiljnog posla?

Tako je, poslije faksa sam se zaposlio u turističkoj agenciji Kompas. Doduše, i to je bilo malo neuobičajeno jer sam krenuo raditi kao student u Kranju, a nudili su mi posao u Jasenicama, ako potpišem ugovor o radu s njima, pa sam na kraju morao dosta voziti svaki dan, no to mi nije bio problem, dobio sam ugovor za stalno. Uskoro sam poslovno išao i u Ameriku. Uglavnom, nakon tri, četiri godine sam od studenta postao voditelj svih Kompasovih filijala.Bio je to splet okolnosti zajedno sa mojom proaktivnošću. Ali to je bio kraj toga što sam mogao postići u Kompasu. S vremenom sam shvatio da to nije dobro za mene, više se nisam razvijao, nisam rastao.
Nisam se vidio u toj ulozi za 10 – 15 godina, bilo mi je premonotono, mogao sam do penzije nacrtati svoj put, a to mi je bilo pomalo zastrašujuće. Imao sam osjećaj da sam došao napraviti nešto više, ne da samo radim po opisu posla.
Bio sam nezadovoljan, bio mi je kriv sistem, država, Kompas koji ništa ne ulaže u mene. Sve dok nisam shvatio da ja prvi ništa ne ulažem u sebe, a da mi je Kompas dao što mi je trebao dati.
To je bilo 2015., dva klinca, dva kredita. Dajem otkaz u Kompasu, gubim siguran posao, svi mi naravno govore da nisam normalan, ali ja prelazim u Radio Centar.
Prelazim u medije, ne da mijenjam posao nego cijelu branšu, sasvim novi biznis. Iskreno, o radiu nisam znao ništa, znao sam gdje se radio pali, ali nisam znao nabrojati 10 radio stanica u Sloveniji.
No ekipa je bila stvarno odlična, prihvatili su me kako treba, dali su mi know how i brzo sam shvatio poantu radija. Tu sam dobio taman ono što sam trebao. Bilo je stvarno odlično sve dok nisam dobio otkaz!

Pa što je bilo, jesi napravio neku glupost?

Ne, ne, ne, targeti su bili stvarno visoki, da sam radio još ekstra 15 sati na dan, ne bih uspio postići target.
Imao sam ideju drugačije strukturirati prodaju, a do tada se nakupilo negative na radiju i vlasnik nije promijenio mene nego direktora radija. Umjesto da mijenjaš cijelu ekipu, mijenjaš trenera.
A taj direktor koji je došao, bio je toliko dobar u prodaji da nije trebao još i direktora prodaje. Kad gledam sa odmakom, nije prodaja na radiju toliko komplicirana, to je 10-ak ljudi koje vodiš, a to je mogao i sam direktor. I tako su mi jedan dan rekli da me ne trebaju. Bila mi je panika par minuta dok mi nije sinulo da oni mene stvarno ne trebaju. Da me trebaju, ne bi mi dali otkaz. Odmah sam počeo razmišljati što ću dalje, krediti i dalje stižu uredno svakog mjeseca.
Uredno sam prenio posao, čak sam se posebno potrudio da prenesem posao baš na najvišoj razini.
To je bio ponedjeljak, okrenuo sam par brojeva i krenuo tražiti novi posao.

Znači aktivirao si network?

Pa da, to je baš bilo ono što sam naučio na radiju. U Kompasu si cijeli dan u uredu i odrađuješ posao dok je na radiju baš važno graditi međuljudske odnose, to je temelj prodaje.
Nazvao sam pet ljudi i svima sam direktno rekao da sam dobio otkaz, bez uljepšavanja. Od njih petero, četiri mi je ponudilo posao ili suradnju.

Čekaj malo, od pet ljudi kojima si rekao da si dobio otkaz, četiri ti je odmah ponudilo posao?

Pa dobro, od svih ljudi koje sam znao, ja sam nazvao pravih pet. Zvao sam ljude koji su mi dragi i kojima je stalo do mene. Ja sam s njima i dan danas u odličnim odnosima.
I tu mi se dogodio „aha“ moment.Bitni su pravi ljudi, ponavljam, to su ljudi koji su znali da sam ja dobio otkaz, s kojima sam puno surađivao, a oni su mi rekli dođi, idemo raditi zajedno.
Sa njima sam gradio odnos kao Boško, a ne kao direktor prodaje. Ja sam prije svega Boško, a onda sve ostalo.
Na primjer, neki dan sam bio na ručku sa jednom direktoricom koja je prije bila u jednoj branši, pa u drugoj branši. Ona i ja uvijek pričamo kao dvije osobe, a ne kao dvije funkcije. To je bitno. Ako ti udare funkcije u glavu, to je onda problem.
Nakon radia sam radio kod jednog poznanika, bilo je stvarno intenzivno ali to nije bilo to. 1. 7. 2017. prestao sam tamo raditi.

I tu kreće priča kad te bace u vodu pa plivaj.

Krenuo sam raditi prodajni konzulting, ali sam uvijek ostao vjeran sebi. Ako možeš odradi, ako ne možeš, nemoj.

Odnos si nastojao biti što transparentniji?

Pa da, ne ide drukčije, ne možeš se skrivati iza brenda, sad sam samo Boško.I to je to.

Kako si se snalazio u toj vodi?

U to vrijeme nisam imao pojma što ću, znao sam samo da imamo isplaniran godišnji na Viru, pa s Vira za London.
All in! Pogledao sam koliko imam na računu i sjećam se da sam mislio da je čudo ako preživim do rujna. Nisam se previše brinuo, bio sam proaktivan i tražio sam male poduzetnike da im pomognem sa prodajom. Sa onim što sam dobro znao, znao sam sales, znao sam kako raditi s ljudima i polako se gradila ta priča, jedan klijent, drugi, peti… ispočetka je bilo veoma turbulentno.
Zaletiš se, ne znaš postaviti cijenu, odradiš nešto što košta par tisuća eura za par stotina eura. Ne znaš, tražiš se. Pa padneš, pa se digneš. Ali nisam se previše brinuo, to sam shvatio kao proces učenja. A kad je bila muka, progutaš što si skuhao i ideš dalje. Najveći je problem da kada tek krećeš, malo ljudi vjeruje u tebe. I bude tu puno uspona i padova.Sam si.
Ali sam svakim danom imao sve više pravih ljudi oko sebe.

Ti ljudi su se dogodili spontano?

Spontano da. I trebaš slušati te ljude koji ti govore gdje si dobar, kreneš više raditi u tom smjeru, čitati, učiti.
Od tog razdoblja pamtim suradnju s jednim čovjekom koji mi nije platio tri fakture i nikako mi se nije javljao na telefon. Nekako sam ga uspio uhvatiti, on se, naravno, krenuo izvlačiti sa prozirnim izgovorima. U tom trenutku sam pomislio: Hoću li ja stvarno raditi sa takvim ljudima? Pa neću! Rekao sam mu da ne treba platiti i doviđenja, a u tom trenutku sam na računu imao 23 eura, dobro se sjećam tog detalja. Ali sam bio siguran da sam svima i svemu poslao poruku da neću raditi sa takvim ljudima. Od tada nemam problema sa fakturama, sve su uredno plaćene, a klijenti su mi krasni ljudi.
U tom sam razdoblju upoznao i Leu iz Dhar Medie gdje dobivam izazov da pomognem u prodaji Superbrandsa u Sloveniji za što sam joj stvarno zahvalan.
I tada službeno, od veljače 2019 preuzimam licencu za Superbrands Slovenija.

Možeš li nam pobliže objasniti tvoj koncept Superbrandsa?

Problem Superbrandsa u Sloveniji je da u prijašnjim periodima, prije Lee i mene, nije bio dovoljno transparentan, a ja sam čvrsto odlučio da ću ga napraviti transparentnim. Odlučio sam odraditi sve što traži licenca i da nitko tko nije prošao Superbrands cenzus ne može nositi ime Superbrands Slovenije.
Najbitnije je bilo krenuti sa istraživanjem tržiŠta, to se inače radi po „ top of mind“ metodologiji koja zahtjeva ozbiljan reprezentativni uzorak na kojem se temelje zaključci. I tu se susrećemo sa prvim, pravim izazovom. Naime, svi su me plašili da je to izuzetno skupo i zahtjevno za provedbu. No ja sam svejedno otišao do Nataše u Ipsos, ovoreno sam joj rekao kakva je situacija, rekao sam da ako ne uspijem napraviti pravo, kvalitetno istraživanje, sve pada u vodu pa sam ju zamolio da mi da ponudu. Na kraju, kada je ponuda došla, snazvao sam ju jer mi se učinilo da je zaboravila staviti jednu nulu na ponudu. Dan danas sam jako, jako zahvalan Nataši! Time sam dobio krucijalni dio, transparentnost.
Nisam znao što mogu očekivati, hoću li dobiti 100, 200 ili 500 brendova. Kada je istraživanje završilo mi smo u rukama imali 1133 različita brenda! Tada smo krenuli sužavati brojku i najspominjanijih 594 smo dali u stručni savjet da glasaju i dalje obrađuju izbor.
Stručni savjet. On se sastojao od 25 vrhunskih stručnjaka iz marketinga, prodaje, PR-a i tako dalje. Zanimljiv je detalj proizašao od tuda. Naime, pitao sam ih svakog pojedinačno koliko godina rade taj svoj posao i rezultat je bio da oni svi sveukupno to rade 417 godina. 417 godina iskustva i stručnosti!

Dakle, kvantitativna plus kvalitativna obrada?

Tako je, tako se treba raditi po Superbrandsovom pravilniku. Da se vratim na temu, članovi žirija su svaki brend ocjenjivali od 0 do 10. Davali su ocjene po svojem nahođenju, plus još četiri komponente: koliko je brend kvalitetan, kakve emocije izaziva, koliko vjeruju u brand i kakvu razliku radi na tržištu. I miks svih tih stvari daje jednu završnu ocjenu. Na kraju je 50% vrijednosti krajnje ocjenu davala ocjena stručnog savjeta, a 50% vrijednosti istraživanje tržišta. Kada smo došli do brojke od 240 brandova, tu smo podvukli crtu i oni su prošli cenzus, što je manje od 1% registiranih brandova u Sloveniji i samo oni mogu imati status Superbrands i nitko drugi, sljedeće godine namjeravamo listu suziti još više.
Prije lockdowna smo dogovorili 14 brendova, a još smo dobili i 20-ak poziva firmi koje nisu zadovoljavale kriterije, a koje su htjele kupile Superbrand. Naravno da to nisam dozvolio jer bi nam time cijeli integritet pao u vodu. Pljunuo bih na Superbrands, na svoj brand, i na sve moje partnere u ovome projektu koji vide veliki potencijal u ovom projektu. Jer tu su i odnosi i networking, to je presudno.

Paralelno razvijaš i poslovni consulting, podučavaš networking?

Istovremeno sam pokrenuo poslovni consulting, u to sam trebao krenuti sa poslovnom partnericom, i svojom suprugom, Mirjanom, koja je dala otkaz u EY, zaposlili bi još jednu osobu. Na kraju smo se razišli sa partnericom, a ja sam se ove godine odlučio baciti svim svojim snagama na priču networkinga. Uz pomoć pravih ljudi sam napravio web stranicu (www.poslovnomrezenje.si), sam sam odradio i materijale za poslovni networking i baš smo junački krenuli u 2020.
Rekao si da voliš pomoći ljudima bez da tražiš konkretnu naknadu za uslugu. Reci nam malo o tome.
Zašto ne pomoći nekome ako možeš, što znači nazvati nekog usput, povezati ljude? To ne znači da ja radim za druge, ja se samo brinem o ljudima koji su meni dragi. Nebitno kako smo mi dobro povezani. Prekrasno je kad povežeš dva dobra čovjeka. Ne oduzima to puno vremena, a napravi se dobra stvar. Na kraju, i ja od toga imam jako puno. Ta dva čovjeka, koja sam povezao će imati dobro mišljenje o meni, jednom kad ih netko bude pitao za mene, oni će im reći samo dobre stvari. Naravno, da bi one to učinile, te dvije osobe moraju biti korektne.

Zapravo širiš krug efikasnosti?

Tako je.
Kako bih ja napravio web, dizajn i brdo ostalih stvari da nemam networking? Ja to ne znam.
Uglavnom, u svakom segmentu slušam ljude koji su pametniji i stručniji u svom području od mene kako bih se doveo u poziciju da što više radim ono u čemu sam najbolji.
To je dio mog marketinga i PR-a ako govorimo u strogo poslovnom smislu iako je to za mene zapravo prirodna stvar i nešto što me veseli.
Na primjer, od kada sam objavio (https://poslovnomrezenje.si/) brdo ljudi mi se javilo sa komentarima i sugestijama – ovo lektoriraj, ovdje popravi dizajn, ma brdo stvari. To je snaga.
Kako ćeš dalje, vjerojatno te ova situacija sa virusom nije previše pomazila?
Iskreno, ne brinem oko toga. Nakon prvog šoka zbog lockdowna vrlo brzo sam aktivirao taj mindset koji prihvaća stvari kakve jesu. Mislim da sam za sve što mi se događa sam kriv. I za dobro i loše. Prema tome, sve je na meni. Radim stvari koje volim, volim podučavati ljude o networkingu i uživam u razvijanju Superbrandsa. Pozitivno gledam na budućnost. Danas održavam radionice, imam akademiju, radim s ljudima 1 na 1, razvijamo ERP i pišem knjigu o networkingu.

Kad će to sve biti gotovo?

Volio bih da to bude sutra. Ako bude za pola godine, odlično. Moje je da sam proaktivan, da slušam stručnije od sebe i odradim što treba. I sve radim na duge staze.

Za kraj, tko je za tebe Neznani Junak?

Možda će zvučati kao kliše odgovor, ali za mene su Neznani Junaci svi koji se ujutro dignu i odrade najbolje što mogu taj dan i daju primjer svom djetetu, susjedu i zajednici. Ima jako puno junaka oko nas.
Također, ako je netko zadovoljan sa svojim životom, on je junak. Ako netko nije zadovoljan, a trudi se poboljšati, i on je junak.