Uvod
Školski rječnik hrvatskog jezika kaže nam o riječi junak – osoba koja se odlikuje hrabrošću, smjelošću, glavno lice ili jedan od nositelja radnje, osoba koja je nakratko u središtu pozornosti.
Tone tinte potrošene su kako bi objasnile što nas formira kao osobe.
Naši roditelji, pripadnost određenoj naciji, geografska duljina i širina, prva ljubav ili broj razočaranja koje smo doživjeli. Navedeno te može ili slomiti ili pomoći da postaneš heroj. Ako ne nikome onda barem samome sebi.
Oduvijek sam mislio, ili mi se ta pomisao činila (i još uvijek mi se čini) romantičnom, da nas u jednom dijelu formiraju i junaci našeg doba. Svaka generacija svoje heroje svojata i vjeruje da oni pripadaju samo njima. Naime, prava je istina da heroji pripadaju svima. Samo veliki mogu biti dostupni masama.
Nedjelja je navečer. Zalijepljeni uz televizor pratimo legendarnu Peticu.
Otvorenih usta divimo se gracioznom plesu Alvara Recobe, jedinom pravom Ronaldu koji je protivničke igrače prolazio još tada neviđenom lakoćom. Stasiti Makaranin miješa protivničke obrane poput, nekoliko desetljeća kasnije, karata za novu partiju trešete dok je sunce obasjava njegov dio rivijere čiju je ljepotu valjda sam stvoritelj nacrtao u trenucima inspiracije.
Kad je Goran legao na svetu travu Wimbledona i potrčao u zagrljaj ocu znali smo da i zaboravljeni mogu postati veliki sve dok vjerujemo u sebe. Mislim da smo tada zadnji put svi plakali bez srama.
Kerouacov On the road postala je knjiga koja se čitala i po nekoliko puta, zbog Lovca u žitu i mi smo se poželjeli skitati New Yorkom. Andrić se počeo sramežljivo listati iako smo tada shvaćali svaku desetu stranicu. Danas su nam njegove misli, nažalost, puno jasnije.
Tih godina iz zvučnika su treštale Majke, Poštarom lakog sna zatvarali smo studentske tulume (a kasnije u životu i neke svadbe) a Bowie nas je naučio da je najveći rizik igrati na sigurno. Pipsi i njihov pjevač Beatlesa&Stonesa pokušao nas je svojim stihovima pripremiti da nećemo baš svi postati veći od života. Spoznavši istinu odlučili smo biti najbolji što možemo biti. Jebiga, i to će valjda, na završnom obračunu, negdje biti zapisano.
Duga topla ljeta zamijenili smo studentskim poslovima zbog kojih bi današnji klinci zvali Otvoreno (i neka bi, napredovali smo kao društvo) i sanjali kako ćemo jednog dana, možda, kupiti japansku mašinu. Zarađeno smo investirali u putovanja motorom i stjecanje novih iskustava. S odmakom, jedna od najboljih odluka u životu. I tako smo mi kroz godine odvozili sve te zemlje i kilometre. Pomisliš, naravno, da si neki veliki frajer i kao uvijek u životu shvatiš si daleko od toga.
Prema nekom nepisanom pravilu tada upoznaš puno većeg frajera prema kojem su tvoja putovanja dječja igra. Još ako je taj isti čovjek jedan skroman, inteligentan i prije svega normalan gospodin (takvih nama danas fali) shvatiš da pred sobom imaš junaka.
O junacima su ispisane pjesme (bar jedan dan, djevojko bar jedan sat), o njima se ispred nekih logorskih vatri (nadam se još uvijek) prepričavaju priče, a djeca i romantičari njihove podvige kuju u zvijezde. Tamo gdje i pripadaju.
Naš novi Neznani Junak dolazi iz svijeta gdje je prijateljstvo najveća moneta , gdje su doživljaji, avantura te nova iskustva mjerilo uspjeha a vrijednost čovjeka se ne mjeri brojem nula na računu. Svijet je to nepregledne ravnice, gorskih lanaca, morskih pejsaža i pustinjskih oaza u kojem zvuk mašine i veliki osmjesi pričaju univerzalnim jezikom koji otvara sva vrata.
Neznani Junak i junak našeg doba – pustolov, putnik, pisac, pjesnik i čovjek čije se priče slušaju s velikim zanimanjem – Boris Rukavina
Tko je Boris Rukavina?
Po tatinoj sam familiji već nekoliko generacija dost čist Zagrepčanec. Diplomirani sam ekonomist što se pokazalo sasvim nebitnim u životu pošto nisam u struci proveo niti dana. Diplomu sam stekao samo kako bi mama bila zadovoljna i ponosna na svog sina. Mene su uvijek interesirale razne stvari kao što su Fakultet strojarstva (majka je rekla sine nisi ti dovoljno pametan za to) te DIF – sadašnji Kineziološki faks (majka je rekla sine ti si prepametan za to). Razmišljal sam i o veterini. Na koncu sam, izgleda, najviše ljudi dotakao kao putopisac. No, po dobrom starom zagrebačkom običaju upisao sam ekonomiju. Kad smo kod običaja, po dobrom pak starom jugoslavenskom običaju, poslije diplome odlazim u vojsku. U Čapljini su oficiri vidjeli da nas trojica koji smo došli iz Zagreba, jedini s fakultetskom naobrazbom, nismo baš tako bedasti pa su nam brže bolje „uvalili“ vođenje cijele kasarne od 4000 ljudi. Koliko god mi se vojska tada činila teškom mukom, glupošću i nepotrebnim gubljenjem vremena kasnije mi je ostala u sasvim dobrom sjećanju. Protok vremena i selektivna memorija čine čuda. Vraćam se doma, zapošljavam se kao filmski radnik u produkciji dokumentarnih, školskih i propagandnih filmova te se tim poslom bavim do raspada Jugoslavije. Raspala se Juga pa se raspala i filmska industrija. Ksenija i ja krećemo u privatni biznis, na početku trgovačko-servisni, zatim nekretninski i evo već 30 godina sam sam svoj gazda. Guramo i borimo se. Love nikad nije bilo puno, vremena već nešto više te smo sve to vrijeme i novac davali u svoju ljubav, o kojoj ćemo i najviše pričati, a to su putovanja motorom.
Motor vozim od 1976. godine. Bilo je tu raznih Tomosa, Čezetki, Jawa i mašina upitne kvalitete. Godine 1981. radim par poslova od kojih sam skupio malo ozbiljniju lovu te tražim prvi pravi stroj. Tih godina bilo je strahovito teško uvesti neku japansku mašinu, a pošto nisam bio sklon švercanju motora te biti u sukobu sa zakonom, gledao sam ono što je tada bilo legalno dostupno. Od brendova su to bili Laverda, Moto Guzzi te BMW. Švapsko je švapsko, mislim si ja i kupujem svoj prvi BMW, tad sasvim novi model R80G/S. Spojila se ljubav prema motorima s onom prema putovanjima i tako je sve krenulo.
Koja je iskra koja je upalila tu strast za putovanjima i to baš motorom?
Ha, gle, prvih sam se godina vozal po Zagrebu i okolici, naganjali smo se oko “džamije” na tadašnjem Trgu žrtava fašizma, zatim na more, pa po Jugi, pa Italija, Austrija, Njemačka… Prvi, u to doba ozbiljniji put bio je 1989. godine u Portugal. Ksenija iza mene a cilj udaljen 3000 km. Nažalost, tu smo odradili samo pola putovanja (smijeh). Bili smo mladi i ludi (malo i glupi). Jednog sunčanog dana na jugu Portugala sjeli smo na motor bez zaštitne opreme te tako krenuli do kilometar udaljene plaže do koje nismo stigli. Kombinacija loših cesta, moje brže vožnje i psa pod prednjim kotačem rezultirala je padom gdje smo se dobrano oderali te se doma vratili avionom, a motor vlakom. Od tad niti na sekundu ne sjedam na motor, a da nisam propisno obučen. Na sreću, prošli smo u principu ok, i mi i motor.
No vratimo se na tvoje pitanje. Ja se zaista jako volim voziti motorom. A oboje volimo putovati. Znam da si možda očekivao puno mističniji odgovor, ali ovo je jednostavno sasvim iskren odgovor. Ksenija se pak na motoru počela voziti zbog mene i s vremenom naučila uživati u tom načinu putovanja. Na putovanju motorom čovjek zaista proživi svaki trenutak u potpunosti. Sva osjetila konstantno rade. To je jedna neobjašnjiva ljubav, strast i užitak.
Ajmo o Kseniji koju u svojim knjigama oslovljavaš najboljom ženom na svijetu. Apsolutno je fascinantno da si sve te nebrojene kilometre prošao s njom. Koja je tajna tog harmoničnog odnosa? Želim naglasiti da je putovanje motorom ozbiljan test psihofizičkih sposobnosti.
Čuj, mi smo 30 godina u braku, a prije toga imamo puno godina predbračnog staža. Tajna je da se zaista još uvijek volimo, zajedno se smijemo i znademo zajedno riješiti i sitne i krupne životne prepreke. Ja sam impulzivniji, ona je promišljenija, ja bolje vidim širu sliku, ona primjećuje bitne detalje koje ja previdim i lijepo se nadopunjujemo. To je jedini odgovor koji ti mogu ponuditi. Imamo razumijevanje jedno za drugoga i dijelimo strast za upoznavanjem novih prostranstava, ljudi i kultura. Mi smo prošli puno svijeta ali još puno više nam je ostalo.
Ljudi nam često govore da imamo vremena i svoj posao i novac, pa da nam je lako putovati. Sve je stvar osobnih prioriteta. Novca imamo puno manje nego mnogi koji se nisu makli dalje od “Graza i Trsta”, ali mi sav novac koji uspijemo sakupiti trošimo na putovanja. Tek nas je potres natjerao da nakon trideset godina konačno nešto teška srca investiramo u kuću. Taj bismo novac bili puno radije potrošili na put. No, novac ćemo valjda već jednom nadoknaditi. Ali vrijeme ne. Jedina istina je da se sve u životu može nadoknaditi osim vremena. Ova pandemija je možda najbolji dokaz toga. Mi smo odlučili svoje vrijeme investirati u putovanja i iskustva koja ona nose. Imam 60 godina i vremena mi sve više ponestaje. Postoje još nebrojena mjesta koja bismo voljeli posjetiti. Nećemo ih stići vidjeti sva no želimo zaista kvalitetno iskoristiti vrijeme koje nam preostaje. Dobro je putovati sam, još bolje je putovati s prijateljima, ali meni je najdraže putovati i dijeliti sva ta iskustva sa ženom koju volim.
Posjetio si nebrojeno zemalja i upoznao tisuće ljudi. Znam da je teško izabrati no izdvoji mi najzanimljiviju osobu koju ste upoznali te tko te oplemenio kao čovjeka?
Ne bi bilo fer odabrati samo jednog od mnogih divnih ljudi koje smo upoznali na našim putovanjima. Bit ću kratak i reći ti nešto što mnogi putnici ponavljaju. Narod Irana i apsolutno svi ljudi koje smo tamo upoznali su jednostavno fenomenalni. Takvu razinu gostoljubivosti i poštovanja prema putniku nikad nigdje nisam doživio. To što zapadna propaganda govori nema nikakve veze s istinom. To čovjek jednostavno mora doživjeti.
Ovdje moram spomenuti i Ruse, ma cijeli bivši SSSR. Priča o širokoj slavenskoj duši zaista nije kliše. Gdje smo god došli bili smo primljeni poput starih prijatelja. Narodi Irana i Rusije na mene su ostavili najbolji dojam do sada, no dobrih ljudi ima svugdje. Velika je prednost što putujemo na motoru. Kao motoristi, stranci koji posjećuju njihovu zemlju, Ksenija i ja smo svima jako egzotični. Radoznalost „razbija“ svaki problem u komunikaciji te vrlo lako sklapamo nova poznanstva i prijateljstva. Čini se da motor priča univerzalnim jezikom.
Ne želim ulaziti u religiju niti politiku no moram napomenuti da smo najljepše bili primljeni u islamskim i pravoslavnim zemljama. Iako smo mi nominalno dio zapadnog kruga, to je naše iskustvo. Granica gostoljubivog Istoka sve se dalje i brže pomiče. Svakome bih preporučio da krene u tom smjeru svijeta i doživi to gostoprimstvo dok još nije kasno.
Napisao si četiri knjige. Kako teče proces „pretakanja“ tvojih doživljaja u knjigu?
Proces je, moram reći, dosta specifičan. Do sada nisam čuo ni za koga tko piše na taj način. Karakteristično je da pišem baš svaki dan, navečer kad se negdje smjestimo. Znaš, ako isti dan ne zapišem što se desilo, sutra će se desiti još nešto zanimljivije i ja ću zaboraviti ono od jučer, jbg, godine… (smijeh). Proces nije uvijek tečan. Nekad cijeli dan prenesem u pisanu riječ za pola sata, a nekad mi za dvije rečenice treba po 5 sati. Znaš i sam, poslije 500 km dnevno na motoru čovjek može biti jako iscrpljen. U svakom slučaju pokušavam biti discipliniran i pisati svakodnevno. Od stotina i stotina dana putovanja mislim da sam možda svega nekoliko puta preskočio napisati nešto na kraju dana. Najdulja pauza u pisanju bila je pet dana u Dubaiju kad sam sa sepsom završio na intenzivnoj njezi. Tad sam imao preča posla od pisanja. Recimo, kako da preživim (smijeh). No, normalno čekam inspiraciju i ne zamaram se ako se ona odmah ne pojavi. Moram se pohvaliti da mi često dolaze poruke gdje su ljudi oduševljeni mojim stilom pisanja (autor intervjua se pridružuje u pohvalama) i to me baš iskreno veseli.
Činiš mi se kao jako miran, staložen i sretan čovjek. Osobno smatram da je putovanje jedno od najvećih bogatstava u životu. Kako se osjeća čovjek koji je mnoge ljude „zarazio“ putovanjima i koji je vidio toliko mjesta i upoznao toliko ljudi? Koliko su te putovanja oblikovala kao čovjeka?
Vjerujem da je najbolja životna investicija ona u uspomene. U svom životu sam radije investirao u stjecanje uspomena nego u aute, kuće, dionice i slično. To je naravno samo moje mišljenje. Znam reći da se osjećam glupo pošto sada imam onoliko godina koliko imaju stari ljudi (smijeh). Ulazim polako u sedmo desetljeće života i vrijeme mi sve brže curi. To što se ja osjećam kao mladić, e to je već drugi par rukava. Većina mojih vršnjaka je u mirovini. Tu su povremeni odlasci na cugu, u ribičiju, napravi se poneki roštilj i s noge na nogu prošeta se po gradu. Mene to za sad još ne ispunjava. Još uvijek me zovu daljine. Ovdje je također bitno naglasiti da ja sve te daljine želim posjetiti na motoru, sa svojom ženom. Ona i ja smo cijeli život zajedno na motoru. Mi smo tim.
Često me pitaju koliko sa potrošio na putovanjima. To je sasvim nebitan podatak. Ja ti mogu reći koliko negdje nešto košta. Ti možeš na putovanju jesti najbolje bifteke, piti skupo vino i spavati u hotelima s pet zvjezdica, pa ćeš potrošiti puno više od nas, ili možeš spavati uz cestu i jesti konzerve i potrošiti manje. Svatko putuje na svoj način i svatko mora sam za sebe otkriti ne samo troškove nego prije svega vlastitu unutarnju motivaciju svojih putovanja.
Putovanja su mi srušila mnoge predrasude. Ti jednostavno moraš otići negdje da se sam uvjeriš u određenu tvrdnju, a ne naivno slušati što ti drugi govore. Uzmimo kao primjer naša putovanja po istoku (Rusiji). Ja sam, priznajem, također bio u nekim segmentima podložan propagandi. Otišli smo, pogledali i na kraju shvatili da su to, kako sam već i naveo, prekrasni ljudi. Narodi koji su iskreniji, pošteniji i manje proračunati nego na Zapadu. Tamo ima toliko toga za vidjeti, od prirodnih ljepota poput nepreglednih sibirskih šuma s “Plavim okom Sibira” – Bajkalskim jezerom, golemih srednjeazijskih stepa, pustinja, kanjona, planina Tien Šana i Altaja… Ili će nekoga više impresionirati moć Moskve, ljepota Kazanja, Habarovska, St. Peterburga, Samarkanda, futurističkog Nursultana… Aziju možeš otkrivati cijeli život.
Mala digresija vezana za jezik. Mi kažemo da smo mali narod pa samim time i mali jezik. To nije istina. Mi smo dio jednog ogromnog, na Zapadu na neki način stigmatiziranog slavenskog plemena. To shvatite tek kad krenete na Istok. Vi se s hrvatskim jezikom možete sporazumjeti s apsolutno svima. Mi tamo prestajemo biti mali jezik i mali narod. Razumljivo je da u Rusiji, Ukrajini, Bjelorusiji nema problema sa sporazumijevanjem, ali mi smo i u Kazahstanu, Kirgistanu, Turkmenistanu sasvim solidno razgovarali s lokalnim stanovništvom. Naravno, oni su bili dio Sovjetskog Saveza, te svatko tko je malo stariji zna ruski. Ja pričam hrvatski i uz malo dobre volje sasvim se solidno razumijemo. Čak smo i u Iranu znali naići na ljude koji osim farsija nešto lupetaju ruski pa smo se tako sporazumijevali. S druge strane, prije nekoliko godina recepcionerka u Švicarskoj nije znala gdje je Hrvatska (ili se bar pravila da ne zna). Koliko god se mi kao država trudili pripadati zapadnom civilizacijskom krugu, čini mi se da je nama pravo mjesto na istoku makar se to nekima ne sviđalo. Tamo smo uvijek bili dočekani s poštovanjem što baš ne bih mogao reći za zapad Europe, uz svaku čast iznimkama. Jednom je rečeno da je život knjiga, a da oni koji ne putuju uvijek iznova čitaju jednu te istu stranicu. Ako dovoljno putuješ, vidiš svijet onakav kakav jest, a ne kakvim nam ga prikazuju mediji. A možda ga jednostavno vidiš onakvim kakav bi želio da bude. Uostalom, svatko od nas živi u onakvom svijetu kakvog si odabere.
Razlika u putovanju (avanturi) danas i prije 30 godina?
Nekad je bilo ljepše (smijeh). Jednostavno si znao manje i svaki novi zavoj bio je iznenađenje. Danas možete doslovno isplanirati svaki centimetar svog puta, vidjeti ga unaprijed još dok ste kod kuće. Sjećam se recimo davnog putovanja na Nordkapp. To je 1993. godine bilo kao da danas planirate vožnju motorom po Južnom polu. Danas gdje god krenete, izvadite mobitel i više-manje problema nema. Izgubio se taj dio mistike i daška nepoznatog. Čak sam se i ja, iako sam veliki zagovornik pravih, papirnatih zemljopisnih karata, unazad nekoliko godina počeo koristiti navigacijskim uređajima. No i dalje nemam previše povjerenja u njih, što znaju svi koji su čitali moje knjige. Naravno, poneki ljudi na putovanja idu nepripremljeni, bez viza ili ih vade u zadnji čas, nemaju pojma o svom motoru, ne informiraju se o lokalnim političkim (ne)prilikama… Možda im to daje taj miris avanture (smijeh). Mi to ne radimo, zaista se detaljno pripremimo za ono što je pred nama.
Najdraže nam je putovanje ono sljedeće na koje ćemo krenuti. Između dosadašnjih ne mogu niti želim birati ono najdraže. Sva su mi jednako vrijedna. Možemo razgovarati o, ne znam koji bi bio pravi izraz, veličini, težini ili značaju pojedinog putovanja, no ne o tome koje nam je draže. Sva su nam draga.
Bitno je da se vozimo, a ako usput nešto novo vidimo, to je samo bonus. Evo, ja živim blizu Sljemenske ceste i tih dvadesetak kilometara vožnje po serpentinama koje sam prošao već milijun puta meni svaki put izmami iskreni osmjeh. Čovjek treba uživati u trenutku.
Većini ljudi, pri pomisli na Kinu, na pamet padnu Peking, Šangaj i Kineski zid. Vi ste motorom prošli dobar dio te zemlje i vidjeli stvari koje normalan turist nema prilike upoznati.
Moram priznati da se sa štapićima nisam sprijateljio (smijeh). Mi smo prošli zaista dosta zemalja no Kina je jedina zemlja u kojoj nismo razumjeli ama baš ništa.
Naš prvotni plan bio je da od Kirgistana kroz cijelu Kinu odemo skroz do Vladivostoka no to se ispostavilo kao strahovito skupo pošto u Kini, ako putujete sa svojim vozilom, morate cijelo vrijeme imati vodiča i plaćati neke sulude takse. Stoga smo malo “smanjili ribu” i nakon 21 dan i skoro 6000 km kineskih cesta prešli u Mongoliju. Jako smo zadovoljni viđenim. Prošli smo najveću kinesku provinciju Xinjiang, zatim provincije Gansu, Ningxia i Unutarnju Mongoliju, što je jedan lijepi komad Kine.
Na nekim mjestima neugodna je bila situacija u Xinjiangu i odnos kineskih vlasti prema manjinskim Ujgurima. S druge strane zemlja s toliko stanovnika ne može funkcionirati ako je temeljena na neograničenim ljudskim pravima. Moramo biti svjesni da je Kina, uz Iran i Indiju skoro pa jedina država koja funkcionira preko 4000 godina. Očito znaju što rade i to rade jako dobro. Zna se tko je gazda i to se svakako osjeti dok ste tamo.
Vidjeli smo milijunske gradove za koje nitko izvan Kine nije čuo. Kina je ogromna sila. U jednom momentu ušli smo u industrijsku regiju Između Altaja i pustinje Gobi. Doslovno tri dana vozili smo se kroz nepregledne nizove tvornica. Isprva smo mislili da je nebo stalno oblačno no onda smo shvatili da je to smog. Količina industrije i njihova ekonomska moć je jednostavno nezamisliva. Naravno, hodali smo i po Kineskom zidu i to je baš dobar osjećaj posebno kad shvatiš koja je povijest iza toga. Imaju i nevjerojatne prirodne ljepote. Gobi, Takla Makan, Huang He… Šarene planine Zhangye Dangxie su apsolutno s drugog svijeta.
Kinezi su bili zaista jako ljubazni prema nama. Bilo je puno pozdravljanja, zagrljaja i smijanja bez obzira što se ne razumijemo niti riječ, a i gestikulacija i mimika su nam sasvim različite, što je često rezultiralo smiješnim nesporazumima. Mi smo bili izuzetna atrakcija na motoru u tom rijetko posjećivanom dijelu Kine. Stranci, kao što si rekao, idu u Peking, Šangaj i to je to.
Ne piješ, ne pušiš. Nisi poročan karakter. U mladosti si se ozbiljno bavio body buildingom i borilačkim sportovima. Kako se u svojim godinama pripremaš za takve napore koje nose putovanja?
Zadnjih par mjeseci saniram kuću od potresa te sam od nošenja ormara i građevinskih radova u zaista izvrsnoj formi (smijeh). Šalu na stranu, da sam količinu sportske energije koju sam uložio u body building i borilačke sportove uložio u nogomet vjerujem da bih bio poznati igrač, no igre s loptom me nikad nisu zanimale. Sportom sam se bavio amaterski, u jednom trenutku prestao vježbati, no moje tijelo bilo je već izgrađeno za takav tip muskulature. Mišići su malo po malo nestali, pa sam nakon četrdesete godine života počeo dobivati ozbiljne probleme s kralježnicom. Doktori su tvrdili da ne smijem voziti motor i da uopće niti ne pomišljam na nešto takvo. Naravno da sam sjeo na motor i obišao “pola svijeta”. Nemam neke posebne pripreme za put. I sam znaš kako se čovjek osjeća na putovanjima. Sjednemo i krenemo. Prvih par dana si toliko umoran da je ustajanje iz kreveta podvig. No nakon nekih desetak dana tijelo se navikne na takav tip napora i svi bolovi nestanu. Pazi, ja vožnju toliko volim da uz energiju i radost koju mi ona pruža jednostavno zaboravim na bol. To je svojevrsna droga.
Otac i majka su ti zaista poznati umjetnici. Da li te odrastanje u tom miljeu formiralo okretanju više spoznajnom nego materijalnom aspektu života?
Da, u šali kažem da sam ovoliko lijep jer su me radili umjetnici (smijeh)! Moj otac, Aleksandar Rukavina bio je akademski kipar, a majka Ljerka Njerš akademska je slikarica i keramičarka. Roditelji su mi se rastali kad sam bio beba i s ocem sam kontakt uspostavio tek s dvadesetak godina. Na žalost, umro je vrlo mlad, kad sam ja imao dvadeset i pet, pa si nismo stigli ispričati sve što bi otac i sin trebali reći jedan drugome. No zato Ksenija i ja imamo najbolji odnos s našom kćeri Tinom. Što se tiče spoznajne i materijalne strane svijeta, gle, neka lovica je nažalost nužna u životu, ali ako ti je ona pokretač, onda po mom mišljenju ne živiš nego ganjaš nešto što će ti jednom biti sasvim nevažno. Trebaš se baviti onime što voliš, a ne onime što je dobro plaćeno. Znaš kako se kaže, ako radiš ono što voliš, onda niti jedan dan u životu nećeš raditi. A kad nešto voliš, onda si u tome i dobar, pa će od toga prije ili kasnije kapnuti i neka kinta.
Da li te prestravljuje pomisao da se jednog dana više nećeš moći voziti motorom? Kako se nosiš s tim?
Prejaka je riječ da me to prestravljuje. Prestravilo bi me još jedno – doslovno – potresno buđenje kakvo smo imali 22.03.2020. Onaj pakleni tutanj iz utrobe Zemlje nikad nećemo zaboraviti. Što se vožnje motora tiče, nije mi bitno otići na put od 30.000 km (iako je to jako lijepo) nego uživati baš u svakom kilometru. Neki moji prijatelji, koji su bili ozbiljni putnici, u jednom su periodu života odlučiti stati i više nisu sjeli na motor. Eventualno odu na neku kraću vikend vožnjicu. Što sam stariji i meni treba sve manji i slabiji motor. Najpotrebniji su mi vrijeme i zdravlje. Dok ću moći hodati i nešto vidjeti valjda ću moći voziti nekakav motorčić. Ljudi kasno shvate da im nije potrebna mašina od 20.000 eura natovarena sa sto kofera kako bi otišli na put. Stvar je u slobodi i iskustvu. Nemojte se voziti da se nekome pokažete nego se vozite radi sebe, svog užitka i svojih uspomena. Vožnja motorom je prekrasna aktivnost koja izaziva ovisnost. Svakome kažem da to ne može razumjeti onaj koji nije probao. No, kao i kod svih ovisnosti i tu postoje ozbiljni rizici. Moja braća, Ivan i Tomislav su uz mene također zavoljeli motore. Tomislav još vozi motor. Ivan više ne. 2012. godine poginuo je na motoru koji sam mu ja poklonio i to nikako ne mogu preboljeti.
Logično je da odrastajući uz umjetnike imaš i poetsku crtu. Mogu li biti toliko slobodan i zamoliti te da podijeliš s nama poneki svoj stih koji najbolje opisuje tvoja putovanja i tebe kao osobu?
Evo podijelit ću kratki izvadak iz Sibirske priče – mojeg malog hommagea Branku Ćopiću i Ježurki Ježiću:
Po svijetu širom, bez stalnog puta,
dvojac s motorom pomalo luta.
Godine duge već je na cesti,
i izdaleka donosi vijesti.
Iz raznih mjesta, iz svijeta bijela,
s raznih planina, iz grada, sa sela.
Onkraj Urala često ga vide,
sa dvije, tri torbe na put on ide.
Ni vuk, ni medo, ni tigar Sibira
od toga dvojca nemaju mira.
Tigar ljut riče, vuk čopor zove:
„Hajdemo pojest’ uljeze ove!”
Medo još šuti. Ne zna što reći.
Za sad se čuva od teških riječi.
Polako voze, jako se paze,
jer u Sibiru gadne su staze.
Cesta je gruba, koji put je nema.
Nikad se ne zna nov dan što sprema.
Čude se ljudi koji ih sreću:
„Zašto daleko tražite sreću?”
„Sijeda ti brada, sijeda joj glava,
zar vozit’ motor aktivnost je prava?”
„Sjedite kući, čitajte knjige!“
„Mlađima pustite putničke brige!”
Još čuje dvojac zov iz daleka.
Što je još tamo, grad, brdo, rijeka?
Daljine zovu, pružaju ruku,
vrijedne izdržat’ svaku su muku…
Puno si prošao, puno si vidio no želja je još mnogo. Koja je sljedeća avantura?
Ultimativna želja je, naravno, put oko svijeta. Pazi, pravi put oko svijeta uključuje prelazak Ekvatora nekoliko puta. To je idealan scenarij. Nažalost, gotovo sam siguran da zbog puno varijabli to nikada nećemo stići napraviti.
Ono (donekle) realno je Sjeverna i Južna Amerika. Kseniji je to malo predugo no bio joj je i Vladivostok pa smo ga odradili (smijeh). Ono što otežava situaciju, osim naše životne dobi, je činjenica da ja sva ta putovanja želim odvoziti svojim motorom, a ne ga tamo unajmiti. Mnogima je to glupo, no ako vozim unajmljeni motor, meni to nije to. Kao da nisam sa svojom ženom nego s ljubavnicom, da ne kažem neku drugu riječ. Realna želja je i Afrika. Prava crna Afrika. Kad pogledaš, ona nam je pred nosom. To mi je također velika želja i izazov. Australija nas toliko ne privlači. To je zapadna kultura, svi govore engleski pa je dosadno, kroz pustinje smo se navozali, po plažama našetali i nemam dojam da bismo tamo nešto jako drugačije i novo vidjeli. A i Ksenija kaže da će nas napasti klokani (smijeh). Zanimljivija bi nam bila Indija i jugoistok Azije, ali tamo nas je malo frka klime i boleština. Ipak sam u sedmom desetljeću pa se baš ne bismo nepotrebno cijepili.
Tko je za tebe Neznani Junak?
Možda će tvojim čitateljima ovo biti neobično, no za mene je moj poštar Damir Neznani Junak. Uvijek profesionalan, nasmijan, simpatičan te vrhunski u svom poslu. Točno se vidi kako stvari više ne funkcioniraju kad je Damir na godišnjem. Taj čovjek voli biti poštar i to se osjeti. Kiša, sunce, toplo, hladno, on je tu. Takvih nam fali.
